Terapijsko jahanje - tisuću zašto i tisuću ZATO
Srijeda, 19 Listopad 2011 08:03 |
Pitaju me često zašto i komu pomaže terapijsko jahanje???
Što je uopće to - terapijsko jahanje?
I koliko god se trudila objasniti, a objašnjavam neprestano, čini mi se kao da gluhima šapćem. Priča o korisnim učincima i općenito svekolikoj korisnosti od jahanja, posebice koristima od terapijskog jahanja kako god (ponekad) došla do uha, teško ili nikako ne dopire do srca ni do misli našeg dalmatinskog čovika. I svi smatraju da o terapijskom jahanju znaju sve ili barem da znaju - dovoljno ....
No na žalost tomu očito nije tako, iako se gotovo sve indikacije i svekolika uporabnost jahanja kao terapije nalaze okolo naokolo i naširoko po netu. Vide se i čuju po medijima, svako malo se o terapijskom jahanju negdje nešto govori ili piše, unatoč tomu nailazim po Šibeniku na djecu koja s hodalicama ispred sebe jedva da se pomiču na svojim mukotrpnim svakodnevnim pokušajima dolaska do škole ...
A s malo više truda i upornosti roditelja i uz terapijsko jahanje, ta su djeca (koja danas slabašno hodaju samo uz pomoć hodalice) imala šansu samostalnog hoda ko mala Marta Baković iz Solina koja je s cerebralnom paralizom (dg CP -hemiparesis dex) samostalno prohodala u dobi od 6,5 godina nakon puno truda i upornosti njenih roditelja. Ali mala Marta danas HODA SAMOSTALNO!!!
Što je strašno velika stvar i velika nagrada njenim roditeljima za sav trud i upornost. Za viziju Martinog samostalnog hoda kroz sve one godine dok su s malom Martom pohodili razne terapije i terapeute, pa tako i nas u Pegasusu, tjednima, mjesecima, godinama ... Ali Marta danas SAMOSTALNO HODA!
Nedavno snimano - jahalište Pegasus, Šibenik, Brodarica
http://www.youtube.com/watch?v=MCbfpZo4oXo
Za razliku od drugih njenih vršnjaka ili malo starijih ili malo mlađih oboljeih od cerebralne paralize (i drugih bolesti) koje vidim i viđam tu po Šibeniku - koji ne hodaju samostalno i nikad neće moći (neki od njih) možda samostalno držati niti vlastitu glavu ni leđa, već će provesti svoje živote uz mukotrpnu asistenciju "osobnih asistenata" u osnovnim školama (jer po zakonu moraju biti uključeni u obrazovni sustav) a kasnije skriveni negdje po sobicama u svojim kućama ne izlazeći van među ljude, zaboravljeni, jadni, sami, tužni - ljudi koji ne žive svoje živote - čekajući kraj .... Na žalost ovdje dolje to je još uvijek naša stvarnost 
Ima u Šibeniku i okolici podosta djece s CP-om ili s MD-om ili odraslih s MS-om ili djece s MR-om ili s ADHD-om (sve ove kratice znače nešto - ne baš lijepo - i njihovo značenje na žalost jako je dobro poznato onima na koje se odnosi i njihovim roditeljima), ali opet te djece i njihovih roditelja nema k nama na jahanje - jer je to (odvođenje djece na jahanje jednom ili dva puta tjedno) roditeljima prekomplicirano, teško za organizirati. Roditelji vrlo brzo izgube volju ako i krenu na jahanje, jer očekuju da već poslije tri ili četiri jahanja dijete samostalno prohoda (što je nemoguće) ili bi bili najsretniji kad bismo mi imali svoj mali kombi bus s kojim bismo okolo kružili, prikupljali djecu i poslije ih s jahanja isto tako kombijem vraćali natrag kućama (a što mi nemamo niti smo to u stanju organizirati) ... i tako ne dolaze na jahanje, a djeca sama ne mogu k nama doći ...
Osim djece s CP-om ima jako puno drugih dijagnoza, poremećaja ili stanja kojima bi jahanje isto tako moglo značajno pomoći ili poboljšati tijek ... no to je preopširno za jedno kratko jutarnje promišljanje pa ću o drugim problemima u nekom od budućih nastavaka ovog mojeg monologa i obraćanja vašoj savjesti i duši, ne samo vašim očima i ušima.
s poštovanjem,
Ljiljana Nakić-Petrina,
diplomirani psiholog i dipl. voditeljica jahanja za osobe s oštećenjima
30. siječanj 2012.
Malo o utjecaju kretanja konjskog tijela na jahača:
Kretanje konja i učinak konjskog pokreta na pacijenta
Martina Cipan -> www.terapijsko-jahanje.com
Hod konja ili način kretanja konja u terapijskim programima služi kao sredstvo za prijenos pokreta na pacijenta.
Prirodni hod konja je promjenjiv. Konji koji se koriste u hipoterapiji, trebaju imati pravilan, energičan, ritmičan i fleksibilan hod, s dugim korakom i frekvencijom hoda najsličnijom frekvenciji hoda prosječnog odraslog čovjeka, mišićava i snažna leđa koja pravilno prenose kretnje na zdjelicu pacijenta.
Sličnost gibanja konjske i ljudske zdjelice pri hodu poznata je već desetljećima. Pri kretanju konja, njegov se centar gravitacije pomiče kroz tri dimenzije. Pacijent dobiva isto takvo iskustvo, pomičući zdjelicu naprijed/nazad, gore/dolje, rotira se lijevo, desno (već spomenuto prije).
Pokrete stražnjih nogu i zdjelice konj prenosi na pacijenta facilitirajući pokrete njegove zdjelice, koja se podiže na onoj strani na kojoj konj spusti stražnju nogu na tlo. Takvim uzastopnim, naizmjeničnim podizanjem i spuštanjem lijeve i desne strane zdjelice, pacijent na konju dobiva osjećaj pokreta poput normalnog hoda (Krajnović, 2005). Maksimalno kretanje zdjelice pacijenta, javlja se u trenutku prijenosa težine konja sa stražnje noge direktno ispod trupa konja u fazi odupiranja. Postoji malo zakašnjenje u prijenosu pokreta, tj. odgovoru pacijenta na facilitaciju zbog udaljenosti konjskih leđa i zdjelice od centra gravitacije pacijenta.
Da bismo shvatili vrijednosti utjecaja gibanja konja na jahača, potrebno je razumjeti utjecaj pojedinih komponenti pokreta u hodu.
Ubrzanje/usporavanje pokreta konja utječe na anteriorni/posteriorni tilt zdjelice pacijenta. Akceleracija konjskog kretanja, koja se javlja tijekom faze njihanja stražnje noge izaziva posteriorni tilt zdjelice. Suprotno tome, deceleracija, koja se javlja tijekom faze oslonca na stražnje noge, izaziva anteriorni tilt zdjelice pacijenata, odgovarajuće strane.
Zdjelica pacijenta nalazi se okomito u odnosu na konjsku zdjelicu. Upravo radi toga, lateralna fleksija trupa konja facilitira rotaciju zdjelice kod pacijenta. Kada konj krene prema naprijed, u fazi njihanja stražnje desne noge, prijenosa težine s nje, zdjelica pada na desnu stranu što za posljedicu ima rotaciju zdjelice konja. Odgovor pacijenta na te kretnje je lateralni tilt zdjelice. Pacijentova zdjelica pada na desnu stranu, desna strana trupa se elongira dok se lijeva strana skraćuje. Kod kretanja naprijed, pacijent na konju bez napora vježba simetrično opterećenje sjedišta.
Svojim kretnjama konj naizmjenično korača stražnjim nogama pa se njegov centar gravitacije prebacuje s jedne na drugu stranu. Reakcija pacijenta na takvo gibanje je latero-lateralni pomak zdjelice ( lateral pelvic displacement).
Možda se čini nevažnim, ali mišljenja sam da se sve nauke, sva velika znanja sastoje od logično povezanih sitnica ...
Hvala Božici Ravlić na krasnom tekstu za IN Portal
